log in

Kako je Karađorđe nadmudrio Turke: Slavni boj na Mišaru

foto: Wikipedia foto: Wikipedia
Ocenite ovaj članak
(0 glasova)

Prošlo je 213 godina od jedne od najslavnijih bitaka u srpskoj istoriji. Evo kako su se Turci zapleli u divlju lozu, ponabadali na oštro kolje i poraženi do koljena u boju čija je strategija prvi put primjenjena na Balkanu...

Boj na Mišaru odigrao se 13. avgusta 1806. godine i predstavljao je jednu od najznačajnijih pobjeda u istoriji Srbije.

Predvođeni voždom Karađorđem i istaknutim ustaničkim prvacima šabačkog i valjevskog kraja, Srbi su odnijeli briljantnu pobjedu koja je veoma ugrozila status Turaka u okviru Beogradskog pašaluka.

U boju je učestvovalo 40.000 turskih vojnika naspram samo 7.000 srpskih ustanika.

Srpska vojska dobila je važnu bitku zahvaljujući strategiji koju je Karađorđe naučio od Austrijanaca i prvi put primjenio na Balkanu.

Sama bitka odvijala se ovako...

Tog 13. avgusta 1806. Karađorđe je na ogradu postavio strijelce u dva reda, a iza njih u dva reda borce koji će zamjenjivati prve dok pune puške. U svakom uglu u šanac je postavio po jedan top, a konjicu je sakrio u šumi.

Na prijedlog svojih zapovjednika, Sulejman-paša je odložio početak napada dok se bolje ne izvide položaji Srba i prikupi još vojske. Već oko 12. avgusta kod Šapca se okupila vojska od oko 40.000 vojnika.

Unutar šanca, Karađorđe je raporedio svoje najbolje strijelce u dva reda. Iza njih je razmjestio još dva reda pješadije, koja istrčava kad neko od boraca padne, da ga zamjeni.

Određeni broj boraca bio je zadužen i za izvlačenje ranjenika.

Svako od starješina imao je svoju rezervu, koju je po potrebi uvodio u bitku.

Karađorđeva rezerva je bila najbrojnija i najiskusnija. Odredio je nosače, koji će nositi i skanjati ranjenike i one koji će dijeiliti municiju. Odredio je i starješine, koji će održavati poredak u šancu, ako neko zataji.

Pošto je prešla rječicu Dumaču, turska konjica je krenula prema Mišarskom brdu. Za njom je išla pješadija, a tobdžije su postavile topove na desnoj obali rijeke i otvorile vatru na šanac. Kod mosta na Dumači se zaustavio Sulejman-paša sa svojim štabom.

Kad je turska konjica natrčala na ravnicu ispred šanca, konji su počeli da se preturaju i da padaju zapleteni u prepreke od divlje loze. Tada su srpski strijelci iz šanca otvorili vatru.

Dok se oslabljena turska konjica pribirala za drugi juriš, pristigla je i pješadija. Turske starješine su podijelile svoje čete i naredile juriš na šanac, ali su mnogi vojnici popadali na zemlju i nabili se na oštro kolje. Kada su se približili šancu, konjica je ubrzala, a pješadija potrčala. Međutim, ustanici su odbili i ovaj napad.

Turci su u tom trenutku zastali oklijevajući. Sulejman-paša je zato poslao derviše i hodže da podignu moral. Poslije ovoga je turska konjica navalila novom snagom, a predvodio ju je Kulin-kapetan iz Bosanske krajine. Turci su uspjeli da se probiju do šanca.

U tom trenutku je Karađorđe dao znak srpskoj konjici da krene u napad. Konjanici su se podijelili u dvije grupe. Na čelu jednog krila je bio pop Luka Lazarević, a na čelu drugog su bili Lazar Mutap i prota Mateja Nenadović.

Luka Lazarević je pojurio prema šancu, a prota Mateja je krenuo ulijevo prema turskoj artiljeriji i vezirevom štabu. Iznenađene tobdžije su okrenule cijevi prema konjici, ali bez uspjeha.

Nakon što su uklonili tursku artiljeriju, ustanici sa protom Matejom na čelu su jurnuli prema turskom štabu, ali su im se ispriječili konjanici iz vezirove pratnje.

Nakon što je porazila vezirevu zaštitu, seljačka konjica je napala tursku rezervu na lijevom krilu prema selu Orašcu.

Ustanička konjica pod komandom Luke Lazarevića je rastjerala tursku pješadiju oko šanca i krenula je da je goni. Karađorđe je potom naredio da se otvore vrata šanca i da srpska pješadija krene u napad.

Bitka je završena u predvečerje oko 18 sati velikom srpskom pobjedom. Austrijski posmatrači sa druge strane Save su poslali u Beč vijest o strašnom turskom porazu i da je na Mišaru ostalo 1.172 mrtva Turčina. U jednom drugom izvještaju ova brojka se popela na 3.000.

Na turskoj strani su poginuli Sinan-paša iz Goražda, Kulin-kapetan, kapetan Mehmed Vidajić iz Zvornika i njegova dva sina i mnogi drugi. Srbi su došli do velikog plijena: oružja, municije, konja, skupocjenih odjela i novca.

Nakon pobjeda na Mišaru i na Deligradu, turska Porta je bila primorana da pregovara o miru sa ustanicima, uz posredovanje Austrije i Rusije.

Čuveni Filip Višnjić opjevao je ovu bitku u epskoj pjesmi "Boj na Mišaru".

Boj na Mišaru

Polećela dva vrana gavrana

sa Mišara‚ polja širokoga‚

a od Šapca‚ grada bijeloga‚

krvavijeh kljuna do očiju

i krvavih nogu do koljena‚

Prelećeše svu bogatu Mačvu‚

valovitu Drinu prebrodiše‚

i čestitu Bosnu prejezdiše‚

te padoše na krajinu ljutu‚

baš u Vakup‚ prokletu palanku‚

a na kulu Kulin–kapetana;

kako pa'še‚ oba zagraktaše.

Tu izlazi kada Kulinova‚

izlazila‚ te je govorila:

"Ja dva vrana‚ dva po Bogu brata‚

jeste l' skoro od donje krajine‚

od Mišara‚ polja širokoga‚

a od Šapca‚ grada bijeloga?

Jeste l' vid'li mlogu tursku vojsku

oko Šapca grada bijeloga‚

i u vojsci turske poglavice?

Jeste l' vid'li moga gospodara‚

gospodara Kulin–kapetana‚

koj' je glava nad sto hiljad' vojske‚

i koji se caru zarekao

da ć' Srbiju zemlju umiriti

i od raje pokupit harače;

da će Crnog Đorđa u'vatiti‚

i živa ga caru opremiti;

i da ć' isjeć srpske poglavice‚

koj' su kavgu najpre zametnuli?

Je li Đorđa caru opravio,

Je l' Jakova na kolac nabio,

Je li Luku živa ogulio,

Je l' Cincara na vatri ispekô,

Je l' Čupića sabljom posjekao,

Je l' Miloša s konjma istrgao -

Je l' Srbiju zemlju umirio?

Ide li mi Kulin–kapetane,

Vodi l' vojsku od Bosne ponosne,

Ide li mi‚ hoće l' skoro doći?

Ne goni li mačvanskijeh krava,

Ne vodi li srpskijeh robinja‚

koje bi me vjerno poslužile?

Kaž'te meni kad će Kulin doći,

Kad će doći‚ da se njemu nadam?"

Al' besjede dvije 'tice vrane:

"0j‚ gospođo‚ Kulinova ljubo‚

radi bismo dobre kazat glase‚

ne možemo‚ već kakono jeste‚

Mi smo skoro od donje krajine‚

a od Šapca‚ grada bijeloga‚

sa Mišara‚ polja širokoga‚

Viđeli smo mlogu tursku vojsku

oko Šapca‚ grada bijeloga‚

i u vojsci turske poglavice‚

i vid'li smo tvoga gospodara‚

gospodara Kulin–kapetana‚

i vid'li smo Crnoga Đorđija

u Mišaru‚ polju širokome;

U Đorđija petn'est hiljad' Srba‚

a u tvoga Kulin–kapetana‚

u njeg' bješe sto hiljad' Turaka;

Tu smo bili‚ očima gledali‚

kad se dvije udariše vojske

u Mišaru‚ polju širokome‚

jedno srpska‚ a drugo je turska;

pred turskom je Kulin–kapetane‚

a pred srpskom Petroviću Đorđe.

Srpska vojska tursku nadvladala;

Pogibe ti Kulin–kapetane‚

pogubi ga Petroviću Đorđe‚

S njim pogibe trides't hiljad' Turak';

izgiboše turske poglavice‚

po izboru bolji od boljega,

od čestite Bosne kamenite.

Niti ide Kulin–kapetane‚

niti ide‚ niti će ti doći‚

nit' 'se nadaj niti ga pogledaj‚

Rani sina‚ pak šalji na vojsku

Srbija se umirit ne može!"

Kad to žaču Kulinova kada,

ona ciknu kako ljuta guja,

pa kaduna 'vako govorila:

"Jao vrani, da zla moga glasa!

Još mi kaž'te, dva po Bogu brata:

kad ste bili, očima gledali,

znadeše li još kog po imenu

poglavara koj' je poginuo

od čestite Bosne kamenite?"

Govore joj dvije tice vrane:

"Znamo svakog, gospo Kulinova,

svakog znamo, i kazat hoćemo

poglavara svakog po imenu

i ko ih je, kado, pogubio.

Pogibe ti Mehmed kapetane

od Zvornika, grada bijeloga

pogubi ga Miloš od Pocerja;

pak pogibe paša Sinan-paša

iz Goražda, sa Hercegovine,

pogubi ga Lazarević Luko;

pogibe ti mula Sarajlija,

pogubi ga Čupić kod Drenovca;

pogibe ti Asan Beširević

u Kutogu, lugu zelenome,

pogubi ga pope Smiljaniću;

pogibe ti derventski kapetan,

pogubi ga Valjevac Jakove,

na Dobravi ods'ječe mu glavu.

Nešto Turak' na Savu udari,

na dobrijem konj'ma preploviše,

utekoše u zemlju Njemačku;

kami majci da uteći mogu!

Začuo ih vitez Cincar Janko,

i začuo Lazara Mutape,

pripasaše svijetlo oružije,

prijeđoše u zemlju Njemačku,

pak po tragu poćeraše Turke;

stigoše ih na prvom konaku,

baš na ušću kod vode Bosuta.

Istom Turci na konak ođâli

u Bosutu pred bijelom krčmom,

ali Cincar iz kraja povika:

"Stani, Ture, nijesi uteklo!"

S druge strane Mutap povikao.

Kad to začu Oštroč kapetane,

ludo d'jete, odmah se prepade,

adži-Mosto namah obumrije;

tu doleće Lazar sa Mutapom,

Mutap Mostu odsijeće glavu,

Cincar Janko Oštroč-kapetanu;

uteče im od Gradačca Dedo;

a ni on im ne bi utekao,

al' u Deda mlogo prijatelja,

pa ga sakri njemačka gospoda.

Kad zgubiše Oštroč-kapetana,

tu Srbini kako mrki vuci

od njih pusto oduzeše blago,

i dobre im konje povataše,

a njih jadne u Savu baciše

i ovako Savi govoriše:

"Savo vodo, valovita, ladna,

zberi, Savo, naše dušmanine!"

Posjekoše Oštroč-kapetana

u Njemačkoj pred bijelom krčmom,

ne stide se cara ni ćesara."

Kad to začu Kulinova kada,

ljuto cvili, do Boga se čuje,

jadikuje kano kukavica

a prevrće kako lastavica;

pa ovako prokljinati stade:

"Beo Šapcu, ne bijelio se,

već u živoj vatri izgorjeo,

jer kod tebe Turci izgiboše!

Crni Đorđe, da te Bog ubije!

Otkako si ti zakrajinio,

mlogu ti si majku ucv'jelio,

a ljubovcu u rod opremio,

i sestricu u crno zavio,

i mene si jadnu ucv'jelio,

jer mi zgubi moga gospodara,

gospodara Kulin-kapetana.

Pope Luko, rana dopadnuo,

jer pogubi pašu Sinan-pašu,

koji znade Bosnu sjetovati?

O Milošu, puška te ubila,

jer pogubi Memed-kapetana,

kojino je bio desno krilo

c'jele Bosne i njene krajine?

O Jakove, da te Bog ubije,

tvoji dvori pusti ostanuli,

jer pogubi Dervent-kapetana?

O Čupiću, žalosti dočekô,

jer pogubi mulu sarajevskog,

koji znade i caru suditi?

O Kitože, ne zelenio se,

Smiljaniću, ne veselio se,

jer pogubi Bešireva Asu,

koga ljepšeg u svoj Bosni nema?

Ostade mu zlato isprošeno!

O Cincare, da te Bog ubije -

malo jada po Turčiji radiš,

ja šta tražiš po zemlji Njemačkoj?

jer pogubi Oštroč-kapetana,

ludo d'jete, jedinca u majke?"

To govori Kulinova kada,

to govori, a s dušom se bori;

dolje pade, gore ne ustade,

već i ona crče od žalosti.

Društvene mreže